Pravopis bosanskoga jezika

Bh. društvo prolazilo je devedesetih godina kroz jedan od najtežih perioda u svojoj historiji. U tom vremenu nastajalo je i prvo izdanje Pravopisa, prve knjige koja promovira bosanski jezički standard. Zbog toga je u njemu bilo nešto više naglaska na specifičnosti tog standarda u odnosu na hrvatski ili srpski standard. Danas stvari stoje drugačije. Nakon dvije decenije normiranja postoji velik broj knjiga i priručnika o bosanskome jeziku. Bosnistika napreduje, iako je još uvijek kadrovski i produkcijski skromna; bosanski standard izučava se na univerzitetima širom svijeta. Istovremeno, nažalost, svjedočimo svakodnevnoj zloupotrebi jezika u političke svrhe, nametanju imenovanja jezika i sl. To su, uvjeren sam, neodržive i prolazne politike.

Naravno da je riječ o jednom jeziku. Radi se o različitom imenovanju jednog jezika, na koje bi svako trebao imati pravo. Također su u nekoj mjeri različiti standardi toga jezika, različiti zato što se u posljednjih tridesetak godina standardizacija odvija u više centara, a ne u jednom.

Tu sam odluku donio iz nekoliko razloga. Pravopis je obimna knjiga od oko 800 stranica, i bez obzira što je izdavač formirao povoljnu prodajnu cijenu, ona je i dalje visoka za mnoge koji žele imati knjigu. Odlučio sam iskoristiti tehnologiju i učiniti da Pravopis može imati svako ko to želi, i stoga će mobilna aplikacija biti potpuno besplatna. Ovaj medij također omogućava i veću fleksibilnost od knjige: Pravopis možete konsultirati gotovo uvijek, u tramvaju, u kafani, tokom šetnje. Također, na ovaj način želimo približiti knjigu mlađoj generaciji, i promovirati korištenje tehnologije u obrazovanju.

Prvo izdanje ovog Pravopisa, uključujući i školski priručnik, došlo je u preko 50.000 domova i biblioteka širom BiH i svijeta. To znači da je imalo stotine hiljada aktivnih korisnika, a svakako je bilo izloženo sudu još barem toliko ljudi. U tom smislu, nemoguće je da se predložena rješenja svima sviđaju. Tokom prethodnih 20-ak godina bilo je i pohvala i utemeljenih, dobronamjernih kritika. Ona rješenja koja za dvadesetak godina nisu prihvaćena, nisu ponovo ponuđena; ako je većina ljudi tražila drugačije rješenje, moja je stručna obaveza bila da to imam u vidu. To se odnosi i na pisanje glasa h. On je ostao tamo gdje mu je etimološki, tj. po postanku mjesto (hajde, promaha), ili u riječima koje su odavno odomaćene (hastal, sevdah), ali pisanje toga glasa više ne forsiramo u oblicima koji nisu prihvaćeni u posljednja dva desetljeća.